U Jugoslaviji su postojale - Radne Akcije. Omladinske - Radne - Akcije. Devojke i mladići iz Bosne, Hrvatske, Makedonije... - grade prugu - u Srbiji. Fabriku u Crnoj Gori - grade Slovenci - Srbi - Albanci - Mađari... Tada se to zvalo - Bratstvo i Jedinstvo ! Ili - ako hoćete službeno - Bratsvo i Jedinstvo Naroda i Narodnosti Jugoslavije. Svakog leta - na gradilištima širom zemlje - ori se Pesma - pršti od Udarničkog Znoja - a Kramp i Lopata dobijaju Žuljeve - Otoke - i Crvenila - od Nežnih - Stegnutih Šaka. Uveče - u brigadirskim naseljima - Zabava - Koncerti - Poetske i Pozorišne Večeri - do 10 sati. Posle 10 si budan samo ako si Zaljubljen. Ili si tog dana zabušavao na Gradilištu. * * * Dešavalo se da organizatori imaju - Neobičan Problem. Nije bilo dovoljno mesta - za sve prijavljene. Brigada iz Slovenije - se prijavila - za akciju u Makedoniji. Kako da joj kažete - Nema Mesta ! Sve je već - Popunjeno ! Kratko obrazloženje je obično glasilo - Nedostatak Kapaciteta. I utešna poruka - možete sledeći mesec - još uvek ima mesta na Kozari - ili na Orebiću. Država nije imala dovoljno baraka, kreveta, lopata, kolica... - da prihvati i ušuška - sav Zanos - YU Generacija. * * * Ta stvar - Bratstvo i Jedinstvo Naroda i Narodnosti - bila je Politički Prioritet - Tog Vremena. I kao Parola - i kao Misao - i kao Ideja. Neprikosnovena supstanca celokupnog političkog vokabulara u zemlji. Na Akciji ste, u večernjim satima, mogli da završite i jednomesečni kurs za električara - ili zavarivača - ili... tako nešto. Ili ste mogli da pohađate onu dosadnu - Političku Školu. Na kojoj beskonačno slušate o nekakvim Četnicima - Ustašama - Balistima... Koji su zaista postojali Nekad - i koji su zaista hteli da razbiju - Jugoslaviju - i Bratstvo i Jedinstvo! I hteli su nekakvu - Veliku Srbiju - Veliku Hrvatsku - Veliku Albaniju... Iz ugla mladih akcijaša - koji uglavnom i nisu baš marili za Ozbiljnu Politiku - sve te reči su značile samo jedno - nekada su na Zemlji živeli - Ljudski i Politički Reptili. Davno izumrli. Liče na ostatke Mračnjaštva - i Srednjeg Veka u - u Modernom Dobu. Savremena Misao je valjda to prevazišla - i zašto je uopšte potrebno to više spominjati? To je bila percepcija onih - koji su se ipak malčice potrudili - da odgonetnu tu beskonačnu mantru - o neprijateljima Bratstva i Jedinstva. * * * Auto put Beograd - Niš, velikim delom, izgrađen je radnim akcijama. Ako ništa, bankina koju vidite sa strane, u oba pravca, celom dužinom je kopana ručno, brigadirskim lopatama. Tog leta (1977.) jedno od akcijaških naselja bilo je u Velikoj Plani, gradiću udaljenom stotinjak kilometara južno od Beograda. Bili smo smešteni u krugu tamošnje gimnazije, u samom centru grada. Moja brigada je kopala kanal za drenažu, tik uz samu trasu auto puta. Paklena vrućina, znojave marame oko čela, muškarci goli do pojasa se junače i takmiče u broju izbačenih lopata, brigadirske i državne zastave zabodene u sveže iskopanu gomilu zemlje... i uz sve to - ori se pesma i uzvikuju parole i zakletve maršalu Titu. Jedna traka auto puta je već bila puštena. Kolone turista iz Nemačke, Austrije, Holandije, vozile su ka Grčkoj, Turskoj i Sredozemlju i neretko bi nas, akcijaše, pozdravljali, nešto dovikivali i mahali nam kroz prozor automobila. Našoj sreći nigde kraja. Pobedili smo! Ceo svet je uz nas i našu ideju! Evo, pozdravljaju nas čak i Nemci, kapitalisti. U jednom trenutku, jedan od tih automobila sa nemačkim tablicama, zaustavi se pored nas. Sa zadnjeg sedišta izađe devojčica od nekih 5-6 godina i poče da nam iz ruku pruža hrpu malih čokoladica i bombona. Bila je to eksplozija sreće u našim srcima. Jedan od znojavih brigadira uze devojčicu, visoko je podiže sa obe ruke i uzviknu: Živeo drug Tito ! Živeooo...! - zaori se iz naših grla. Devojčica se malčice zbuni i uplaši. Majka iz automobila poče da je doziva. Brigadir je spusti na zemlju, ona utrča u kola i mi navalismo na nemačke čokoladice, uz nove povike i pesme o nepobedivosti naše zemlje i Partije. * * * Uveče smo imali redovne aktivnosti, po sekcijama. Na odboru za idejno-politički rad, ja iznesem današnji događaj sa trase i, sav ponosan, naglasim veliki uspeh u prodoru socijalističkih ideja kod zapadnih građana. Nakon par dana pročuje se da i druge brigade, na drugim delovima trase, imaju slično iskustvo. Nekima su slatkiši padali tačno u lopatu, iz vozila koja se nisu ni zaustavljala, drugi su bili pozivani da dođu do kola i preuzmu slatke poklone, a bilo je i onih koji su, umesto slatkiša, dobijali kape, majice, pa čak i knjige, suvenire, ili muzičke kasete. Jedne večeri, na sastanku političkog odbora, pojavi se neki novi lik, stariji čovek, došao je, kako rekoše, ispred gradskog komiteta. On ima nešto važno da nam saopšti. Čovek uze reč i obruši se na sve one koji uzimaju bilo šta iz ruku kapitalističkih izrabljivača. To je od sutra zabranjeno. I sledeći put, kada se neki automobil zaustavi sa tom namerom, istog trena se mora obavestiti saobraćajni policajac, koji će, takođe od sutra, na motoru patrolirati duž cele trase. Tako i bi. Dve čokolade su pale, baš u krilo, devojci po imenu Marela Drozg, iz slovenačke brigade, dok su doručkovali. Odmah dozvaše policajca koji se odmarao u obližnjem hladu. On munjevito skoči na motor i upita: Jeste li videli tablice? - upita. Žuti mercedes, žuti mercedes, eno ga, još se vidi, onaj iza onog kamiona... - zagraktaše akcijaši. Policajac uključi sirenu, izađe na auto put, zaustavi saobraćaj, dade snažan gas i krenu u poteru za žutim mercedesom. Sustigavši ga, naredi mu da ga prati, tj. da se, vozeći unazad, vrati do mesta gde je izbacio - to što je izbacio. Mercedes se sporo, metar po metar, vrati do akcijaša. Iz auta izađe najpre vozač, a zatim cela porodica, zbunjena i uplašena. Policajac uze inkriminisane čokoladice i upita Slovence: Ko od vas govori nemački najbolje? Marela - rekoše svi u glas. Pitaj ih - ko je izbacio ove čokoladice? - reče policajac Mareli, koja to i učini. Ja sam izbacila! - odgovori žena, suvozač. Zašto? - dere se policajac. Izvinite... nismo znali da je to zabranjeno... zar je to problem... - zamuckuje vozač. Nego šta nego problem! Evo vam vaše čokolade i nemoj više na pamet da vam padne tako nešto! Jel' jasno! Jasno, jasno... naravno... izvinite... nismo znali... kod nas je takav običaj... znate... Kakav običaj? Pa to... eto tako... da zatvorenicima dajemo nešto slatko... Zatvorenicima !? Da... Jel ti misliš da smo mi zatvorenici? - umeša se jedan od brigadira. Pa... zar niste...? O... mamicu ti fašističku... - čuje se tiho, iz akcijaške gomile. Polako, polako - pokušava neko da bude učtiv i ljubazan - Marela, pitaj ga zašto misli da smo mi robijaši? Pa... čuli smo da pevate... - odgovara čovek. Dobro, pa šta ako pevamo... I... imate te zastave... Aha, dobro, imamo... I... radite goli... na suncu... i... Dobro... i gde piše da smo zatvorenici? Pa... kod nas se tako postupa sa zatvorenicima. Kako se postupa? Moraju da pevaju i da rade fizičke poslove... i nisu dovoljno plaćeni... Marela, pusti ga meni, da mu ja objasnim! - reče Cile, iz bosanske brigade i unese se Nemcu u lice - Slušaj me dobro, glupi kapitalisto... Uzalud je Cile urlao i pokušavao čoveku da objasni suštinu i značaj akcijaškog rada, sa sve Titom i Partijom na čelu. Nemac ga je tupo gledao, povremeno bacajući pogled na naša znojava, prljava tela, sa vezanim maramama oko čela i zastavama u rukama. I svo vreme je klimao glavom, kao da sada sve razume i kao da je do groba zahvalan Ciletu na uloženom trudu. Neko pozva policajca preko radio stanice. On se okrenu, odmahnu rukom i ode da pusti saobraćaj. Nemci brže-bolje uđoše u kola i dadoše gas, ali jedna čokolada im ispade i ostade da leži na usijanom asfaltu. Sledećih desetak sekundi na trasi je vladao tajac. Ukočenost. A onda se zaori pesma. Prepuna prkosa i gađenja prema čokoladici i njenom nedostojnom poreklu.